Prof. dr. sc. Vatroslav Lopašić, fizičar (Pakrac, 9.12.1911. — Zagreb, 17.12. 2003.). 

U Zagrebu završio gimnaziju 1930. te na Filozofskom fakultetu diplomirao 1934. matematiku, teorijsku i eksperimentalnu fiziku i doktorirao 1938. tezom Ultrazvučni interferometar s promjenljivom frekvencijom (Rad JAZU, 1939, 263). Nakon studija bio je asistent dnevničar u fakultetskom Fizikalnom zavodu (S. Hondl), od 1939. pravi asistent (D. Pejnović i M. Katalinić), 1943.–1945. izvanredni profesor. U Fizičkom institutu novoosnovanoga PMF i na Višoj pedagoškoj školi honorarni nastavnik od 1946., profesor od 1947. Na Tehničkom odn. Elektrotehničkom fakultetu (od 1995. Fakultet elektrotehnike i računarstva) od 1950. izvanredni i od 1958. redoviti profesor te predstojnik Zavoda za fiziku 1950.–1967.; dekan 1959.–1960.

Nakon umirovljenja 1982. nastavio surađivati s fakultetskim Zavodom za električna mjerenja.

Suosnivač Instituta za fiziku JAZU 1950. (poslije IRB), pročelnik njegova Elektrotehničkoga odjela 1952.–1956. i počasni znanstveni savjetnik od 1976. Usavršivao se u 1950.-ima na Sveučilištu u Birminghamu, u Laboratoriju za nuklearna istraživanja u Liverpoolu, Atomskom centru u Harwellu, Elektroničkom zavodu Tehničke visoke škole u Stockholmu te radio na ciklotronima u Saclayu kraj Pariza, Londonu i Zagrebu. Glavna su mu područja rada bila eksperimentalno istraživanje ultrazvuka, mjeriteljstvo (posebice elektromagnetska mjerenja) i termodinamika. Svojim je radovima utirao put eksperimentalnoj fizici čvrstoga tijela u nas.

Surađivao u periodicima Nastavni vjesnik (1940.–1941.), Priroda (1940.), Glasnik matematičko-fizički i astronomski (1946., 1955.), Radio (1946.), Schweizerische Zeitschrift für allgemeine Pathologie und Bakteriologie (Basel, 1952.) i Zbornik radova JUREMA (1965.) te u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a.

Posebno je vrijedan njegov nastavni rad, koji je temeljio na eksperimentalnoj metodi s vlastitim demonstracijskim pokusima. Autor je skripata Predavanja iz fizike, 1 (Zagreb, 1956., više od 8 izd. do 1969.), Predavanja iz fizike, 2 (Zagreb, 1959., 4 izd. do 1966.), Predavanja iz fizike, 3 (Zagreb, 1962., više od 4 izd. do 1968.) i Mjere i mjerenja u fizici (Zagreb, 1975., 1977.; suautor) te autor ili suautor dijelom iz njih proizašlih udžbenika (1976., 1979., 1981.). Matematičke zagonetke objavljivao u časopisu Listener (London 1973.–1979.; potpisan kao Slavko) i u Matematičko-fizičkom listu (1992.–1997.). Uza zapaženi intervju o nadopunjivanju vjere i prirodnih znanosti (Glas Koncila, 1967.), tiskani su mu prinosi o značenju prijedloga u Otkrivenju (Bogoslovska smotra, 1987.), o rječnicima hrvatskoga jezika (Večernji list, 1992.; Mjeriteljski vjesnik, 1998.; Marulić, 2005.) te pogovor u knjizi B. Benzije Kraj refula (Senj, 1995.).

Dobio Nagradu grada Splita 1960. i Zlatnu plaketu IRB 1981. te bio izabran za počasnoga člana Akademije tehničkih znanosti Hrvatske 1994., u sjedištu koje mu je u Zagrebu postavljeno poprsje u bronci 2016. (B. Leiner). Bio i počasni član Saveza inženjera i tehničara Hrvatske te Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva posvećeni su mu skupovi 2004. i 2011. te postavljena spomen-ploča s reljefnim portretom u bronci 2010. (M. Mikulin).